DIFFERENT AMERICANS

  

Upravo naziv izložbe ovih umjetnika „Različiti Amerikanci“, eksplicira i njen karakter: riječ je, naime, o četiri veoma različite umjetničke pojave – četirii različita pristupa umjetnosti, četiri različite umjetničke i kulturne baštine koje ih određuju.

Romulo Sans, Katalonac rođen u Barseloni,  potiče iz porodice arhitekata i umjetnika -  djed Žaume bio je poznati nadreallistički slikar, i čovjek koji je veoma uticao na Romulovu odluku da se i sam upusti u vode umjetnosti. Romulo danas živi između Njujorka i Barselone, a dio života je proveo u Havani na Kubi, gdje je u nekoj vrsti izolacije od prethodnih aktivnosti u polju mode, advertajzinga, grafičkog dizajna, uređivanja časopisa i slično, radio isključivo na polju umjetnosti i razvijanju sopstvenih umjetničkih ideja. Njegova umjetnost ima izrazito naglašenu socijalnu crtu, tj. vrlo je „angažovana“, budući da raspravlja o nekim krucijalnim društvenim pojavama u svijetu koji je daleko od idealnih socijalnih rješenja, ispunjen prizorima siromaštva, konfliktnosti i slično, a prema samom umjetniku, posao umjetnosti i jeste da se ne uzmiče pred ovim problemima, da ne bježi u estetski izolacionizam, već da aktivno djeluje u smjeru njihovog prevazilaženja, dakako najprije tako što će o problemima govoriti otvoreno i kritički. O tome sam Romulo i govori u kratkom statement-u napravljenom u povodu ove svoje crnogorske izložbe:

„Rođen sam u prvom bombardovanom gradu na svijetu, u Barseloni. Moja baka je preživjela rat, moja majka je rođena u periodu posle rata, a ja sam rođen u vrijeme Frankove diktature. Potom sam odrastao u Havani i Njujorku, u dva grada u kojima sam naučio kako da razumijevam nasilje i da ga zapazim skrivenog iza ’normalnog života’, kako da ga ’uhvatim’ i tako vratim dostojanstvo ljudskom rodu. Bila je privilegija da sam mogao to isto da uradim i u Crnoj Gori. Ovo je moj omaž svemu što sam pročitao, osjećao i čuo o vašoj borbi za mir. Moj način borbe se odvija kroz umjetnost. Kao što je Emir Suljagić, nakon što je kao sedamnaestogodišnjak preživio masakr u Srebrenici, rekao poslije masakra, ’gdje ste bili 25. jula 1995. godine?’". Poslušajmo tišinu ove duboko dirljive zemlje i čekajmo odgovor. Jer umetnost može, i mora da traži odgovore na naš bol i na naše nade.“

Adetomiva A. Gbadebo rođen je u Abeokuti, Nigerija, kao potomak dviju kraljevskih porodica. Omo Oba (Princ) Gbadebo koristi svoje Joruba nasljeđe i životno iskustvo za stvaranje radova koji se baziraju na emocijama i na putovanju koje život ušiva; on je otjelovljenje duhovnog transa tokom stvaranja. Joruba duhovnost, koja podučava o komunalnoj emfazi, tradicionalna muzika, kao i aktivista i muzičar Fela Anikulapo Kuti imaju veliki uticaj na to što Gbadebo danas stvara žestoke i govorljive umjetničke radove.
Omo Oba Gbadebo kaže: “Ja stvaram umjetnost za budućnost svoga bića, za bića onih koji su došli prije mene, i za one širom svijeta kojima je potrebna inspiracija i nada, kako bi se bavili prosperitetom i neslogom čovječanstva, kao i očuvanjem Joruba kulture i filozofije. Ja stvaram kako bih izazvao prethodni
neupitni intelekt ljudi. Želim da moj narod, kao i oni kojima je stran moj način života, imaju na umu odakle su došli i kuda treba da idu, u potrazi za održivom ravnotežom života".
Opisujući sebe, Gbadebo kaže: “Ja sam običan, i smrtan, Joruba čovjek; brod koji dijeli svoju filozofiju i putovanja sa svima; koji želi prosvećeniju budućnost čovječanstva – socijalnu, moralnu, ekonomsku i duhovnu”.

Ajzek Aden u svome tekstu Monohrom za Crnu Goru, objašnjava tri dijela rada realizovanog u Kotoru. Najprije, u pitanju je instalacija napravljena od 30 pvc cijevi uz korišćenje aksiomatskih principa naslonjenih na arhitektonske parametre konkretnog prostora i parametre ravnoteže.

U izložbu su, takođe, uključeni primjeri slikarstva iz njegovog Zombi tonalista perioda. U savremenom slikarstvu sada postoji pokret koji se naziva Zombi formalizam. Ovaj slikarski stil se često karakteriše kao umanjenje umijeća kroz ironičan pristup formalističkom slikarstvu, koji pretpostavlja da je slikarstvo mrtvo, a da se njegov leš vukao kroz savremenu istoriju kao neka vrsta zombija. Adenov odgovor na ovaj pokret se zove Zombi tonalizam, koji evocira hibridno-kulturnu sklonost ka tajnovitom, poput one koja se prepoznaje u izmaglici sumraka. Ovi radovi su nastali pod uticajem boravka u Crnoj Gori.

Osim toga Aden je napravio dva velika monohroma od industrijski obojenog PVC platna. Ova dva djela su primjeri njegove kontinuirane serije pod nazivom Slikarstvo u proširenom polju. Ova serija evocira podsticajni esej Rosalind Krauss, Skulptura u proširenom polju.

Na kraju, Dešon Dima, umjetnik iz Njujorka, povodom svoje participacije na zajedničkoj izložbi, koju naslovljava Neo-ikona, između ostalog ističe:

„Na osnovu informacija o prostoru Crne Gore i sektaške istorije bivše Jugoslavije uopšte, Neo-Ikona koristi slikarstvo kao platformu za ’san’ o traumi i vremenu. Veći dio posla zavisi od napetosti između ljepote i nasilja. Ova izložba sugeriše da ljepota nikada nije nepovrijeđena, ili ’čista’. U skladu s tim, Dima ponovo zamišlja ljepotu kao bolan proces koji ovlašćuje samu mogućnost iskupljenja - ljepota postaje cijena koju treba platiti za spasenje. Na ovaj način, ljepota predstavlja metaforu za duhovni postupak koji djeluje na ljudsku dušu i na kolektivne načine razmišljanja.“
 

 


 

Nazad

- Udruženje Likovnih Umjetnika Crne Gore -